PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • poland-1-1.jpg
  • poland-2-1.jpg
  • poland-3-1.jpg
  • poland-5-1.jpg

Režimsko dijete rock and rolla

in ART by

Grzegorz Brzozowicz nedavno je objavio autobiografsku knjigu “Režimsko dijete rock and rolla”. Cijelo poglavlje te knjige posvećeno je jednom događaju koji se zbio krajem 1981. godine u Beogradu.

Bio je to ponedjeljak nakon 13. decembra 1981., nedjelje kada se general Wojciech Jaruzelski pojavio na televizijskom ekranu umjesto jutarnjeg dječjeg programa i proglasio izvanredno stanje u Poljskoj. Studentski aktivist i muzički promotor Grzegorz Brzozowicz šetao je rodnom Varšavom, koja je na taj zimski dan vjerojatno izgledala nešto tmurnije nego inače.

U izlogu jednog dućana ugledao je igračku – šarenog krokodila. Sjetio se pjesme s kojom je beogradski bend Električni orgazam mjesec dana prije toga završio svoj trijumfalni koncert koji je upravo on organizirao u varšavskom klubu Riviera Remont – “Kad krokodili dolaze”.

Ušao je u dućan, kupio tu igračku, spakirao je i poslao prijatelju, pjevaču Električnog orgazma Srđanu Gojkoviću Giletu u Beograd uz kratku poruku: “Krokodili su došli”. Ovu epizodu Brzozowicz je opisao u svojoj autobiografskoj knjizi duhovito nazvanoj “Režimsko dijete rock and rolla”. Cijelo poglavlje te knjige koja obrađuje razdoblje od komunističke Poljske do danas posvećeno je jednom događaju koji se zbio manje od mjesec dana prije tog 13. decembra. I to u Beogradu.

Mali potres

Bio je to događaj na kojem su u glavnom gradu komunističke Jugoslavije Poljaci predstavili sve ono najbolje što je u tom trenutku proizvodila njihova kultura nastala na valu antikomunističkog naboja i Solidarnosti. Petodnevna manifestacija koja je u beogradskom Studentskom kulturnom centru (SKC) pokazala ili prikazala igrane i dokumentarne filmove, rock i jazz glazbu, plakate, fotografije, političke ideje koji su svojom subverzivnošću trebali izazvati pravi mali potres u “prijestolnici” samoupravnog socijalizma.

Međutim, taj se potres nije dogodio, a tog događanja malo se ko i prisjeća danas – bilo u Poljskoj, bilo u Srbiji ili drugim zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ. Malo ko osim glavnih aktera i njegovih organizatora koji su u to vrijeme bili mladi i nadobudni rokeri, pankeri i intelektualci. I među kojima je i Brzozowicz.

Ali, prije detalja koji će objasniti zašto je taj događaj pao u potpuno nezasluženi zaborav, pozabavimo se kontekstom…

Kada je 1981. Azra objavila “Poljska u mome srcu”, nezaboravnu posvetu protukomunističkom pokretu Solidarnost, zemlja o kojoj je Johhny pjevao u tom je trenutku doista izgledala kao da je izašla iz njegovih najboljih pjesama: prepuna novostečene slobode te opijena svojom (kako će se poslije pokazati, privremenom) pobjedom nad represivnim režimom.

Nakon štrajkova širom Poljske u augustu 1980. sindikati su potpisali s komunistima sporazum koji je označavao pristajanje režima na utemeljenje Solidarnosti. Sindikati su osnivani po cijeloj Poljskoj, a Solidarnost je na svom vrhuncu imala oko 10 miliona članova. Činilo se da se sve može promijeniti.

“Bila su to vremena potpune anarhije. Bili smo slobodni, izvan svakog nadzora”, priča nam Brzozowicz, tih osamdesetih aktivan član opozicionog Nezavisnog saveza studenata na Varšavskom sveučilištu i član avangardne umjetničke scene koja je tada djelovala oko kluba Riviera Remont.

Taj se klub već krajem sedamdesetih, priča nam Grzegorz, počeo profilirati kao okupljalište mladih varšavskih umjetnika i intelektualaca. Formalno pod patronatom komunističkih omladinskih organizacija, klub je bio prilično neovisan u svom djelovanju i programu te su se u njegovoj galeriji i drugim prostorima počeli organizirati izložbe, filmske projekcije i tribine koje su bile u potpunom suglasju s onim što se tada događalo na zapadu.

Oko njega su se počeli okupljati i mladi muzičari, pankeri i ostali. Tamo je redovno dolazio i naš drugi sugovornik  – Robert Brylewski, gitarista i pjevač jednog od najvažnijih bendova te protopank scene – Brigada Kryzys. I on se tog razdoblja nakon pobjede Solidarnosti sjeća kao jako intenzivnog.

“Iskreno, mislim da je režimu naprosto nestalo ljudi da bi mogli sve kontrolirati. Prije sam i znao naletjeti tu i tamo na ljude za koje je bilo jasno da su špijuni. Ali, tada su imali više posla sa sindikatima i opozicionim političarima”, prisjeća se Brylewski toga vremena kada su sustavi cenzure bili oslabili, pa je, primjerice, Andrzej Wajda mogao bez većih problema snimiti svojeg “Čovjeka od željeza”, film o štrajku u gdanjskom brodogradilištu.

Klub Riviera Remont i ljudi koji su stajali iza njega koristili su novonastalu situaciju i ubacili u još “višu brzinu”. Brzozowicz se prisjeća kako je upravo u to vrijeme u klubu prvi put vidio uživo Lecha Wałęsu koji se pojavio na nekoj političkoj tribini.

Pri svemu tome, kažu nam naši sugovornici, politički je naboj oko Riviera Remonta sigurno postojao, ali kod dobrog dijela mladih naprosto se radilo o želji za bijegom iz komunističkog sivila.

Negdje u to vrijeme su Brzozowicza, koji je jedan dio mladosti proveo u Beogradu, gdje mu je otac našao posao na neko vrijeme, pitali bi li mogao organizirati neku saradnju sa studentskim klubovima u Jugoslaviji. On je to jedva dočekao. Znao je dobro što se u Jugoslaviji događa po pitanju muzike i umjetnosti (“Bio sam preplaćen na Džuboks”, kaže nam ponosno) te je nakon tog prijedloga okrenuo brojeve nekoliko ljudi s kojima je ostao u kontaktu.

“Par nas otišlo je u Beograd, tamo smo upoznali ljude iz SKC-a, ovi su bili oduševljeni idejom. Tada sam upoznao ljude iz beogradskih novovalnih bendova, svi su imali probe u podrumima centra. Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam… I svi su željeli doći u Poljsku svirati”, priča Brzozowicz.

Bila je dogovorena petodnevna manifestacija na kojoj će Poljaci predstaviti sve ono što je tada bilo aktualno u njihovoj umjetnosti i intelektualnim strujanjima. Koncerti, izložbe, filmske projekcije, javne tribine… Sve se to trebalo dogoditi u SKC-u.

Prva stavka u dogovorenoj “kulturnoj razmjeni” bio je dolazak u Poljsku Šarla Akrobate u jesen 1981. Njihove nervozne postpunk improvizacije pokazale su se kao malo preteške za poljske pankere.

Malo razočaranje

“Prvi koncert u Varšavi bio je malo razočarenje. Prekasno su počeli svirati, a taj njihov gang of four zvuk nije se ljudima svidio”, prisjeća se Brzozowicz koji je za Šarla organizirao mini turneju.

“Svirali su nekih desetak koncerta po cijeloj Poljskoj i svirke su bile jako različite. Negdje su ljudi ostali šokirani, a negdje su ih doslovno nosili na rukama”, kaže nam.

Koncert koji je bio prijelomni bio je ipak onaj Električnog orgazma u Varšavi 7. studenoga 1981. Da, onaj isti koji je djelomično ostao zabilježen na mini LP-u u izdanju Jugotona. Taj je koncert, tvrdi Brzozowicz, imao velik utjecaj na varšavsku pank scenu koja nije imala prigodu vidjeti previše punk/new wave koncerata inostranih izvođača (iznimka je bio koncert The Raincoatsa koji se dogodio 1979.).

“Mislim da nije bila riječ toliko o samoj muzici koliko o njihovu scenskom nastupu. Gile je tada bio našminkan, skakao je po pozornici”, priča Brzozowicz.

Nakon priprema za odlazak u Beograd, u kojima su bili angažirani praktički svi umjetnici i aktivisti koji su se vrtjeli oko Riviera Remonta, bilo je vrijeme za polazak. Organiziran je autobus koji je trebao do Beograda prevesti jedan dio umjetnika, među njima i Brigadu Kryzys, koji su trebali nastupiti. Međutim, problemi su nastali već na čehoslovačko-poljskoj granici.

“Česi nas nisu pustili”, kaže Brylewski.

“Otišli smo na drugi prijelaz, ali ni tamo nas nisu pustili. U jednom trenutku sve su nas izvukli iz autobusa, pregledavali nam stvari koje smo imali sa sobom. Jedan od tih idiota vidio je naš fanzin i rekao mi da je to fašistički materijal. Nas uvjerene antifašiste nazvao je fašistima! Nevjerojatno”, prisjeća se.

“Čehoslovaci su u to vrijeme bili alergični na apsolutno sve što je imalo veze sa Solidarnošću i kada su vidjeli promidžbene plakate i materijale, samo su vratili autobus natrag u Varšavu”, kaže nam Brzozowicz.

Srećom, autobusi s materijalom za izložbe i projekcije “prošao” je bez problema nekoliko dana prije, vjerojatno zato što čehoslovački carinici nisu dobili “direktivu” na vrijeme.

Loše vijesti

Nakon povratka u Varšavu jedan dio muzičara i umjetnika odustali su od ponovnog pokušaja putovanja za Beograd. Brigada Kryzys, međutim, nije odustala. Uspjeli su se nekako ukrcati na avion za Jugoslaviju.

Brzozowicz i njegovi suradnici, pak, do Beograda su došli par dana ranije. Tamo su ih dočekale loše vijesti.

“Ulazimo u SKC i odmah nam govore: Vlasti ne žele da se ova manifestacija održi. Čine sve da je spriječe. Ali, Nebojša Kljakić, koji je tada bio glavni u SKC-u, rekao je da ne želi odustati”, prisjeća se Poljak.

Jedan od kompromisa bila je promjena imena događaja. Umjesto “Poljska ‘81.” predložen je “prikladniji” – “Mlada poljska kultura”.

“U Poljskoj smo uvijek imali dojam o Jugoslaviji kao o režimu koji je u odnosu na naš ipak bio slobodniji. Mislili smo da će nas podržati. A nas je u Beogradu dočekala policija koja je pregledala sve što smo donijeli sa sobom”, objašnjava Grzegorz.

Strategija komunista bila je sljedeća: ne zabraniti, nego na svaki način ignorirati. Sve reklame koje su trebale oglasiti događaj u medijima bile su zabranjene, kao i bilo kakvi novinarski prilozi. Unatoč tome ili možda upravo zbog toga, kada je program počeo 16. studenoga – SKC je bio krcat.

“Kada danas razmišljam o svemu tome, shvaćam da smo osmislili doista sjajan program. Nevjerojatna situacija u kojoj par dvadesetogodišnjaka dobiva mogućnost da rade šta žele”, maše glavom Brzozowicz.

Beograđani su tada imali priliku vidjeti čitav niz dokumentaraca koji su u Poljskoj bili “u bunkeru”, među njima i radove Krzysztofa Kieślowskog. Prikazani su “Čovjek od mramora” i “Čovjek od željeza” Andrzeja Wajde, ovaj drugi tek nekoliko mjeseci nakon što je pokupio Zlatnu palmu u Cannesu. Organizirana je i izložba fotografija koje su prikazivale prizore iz antikomunističkih štrajkova, poput onih 1970. u Gdanjsku. Osim toga, organizirane su političke tribine na kojima su sudjelovali i neki od aktivista Solidarnosti.

I uz sve to – koncerti. Kao onaj Brigade Kryzsys, koji je kasnio nekoliko sati.

“Počeli su svirati tek u jedan ujutro, odmah nakon tonske probe. Kada su udarili prvi ton, vrata su se otvorila, a unutra su nahrupili ljudi. Kada se toga sjetim, i danas me prođu trnci”, kaže Brzozowicz.

Dar s neba

Brylewski se prisjeća kako su ih Beograđani jako dobro primili. Nakon što je manifestacija završila, ostali su još par dana u Beogradu i družili se s ondašnjim umjetnicima. Čak su i snimili par stvari u studiju “Druga maca” Ence Lesića, onom istom gdje je snimljen kultni “Paket Aranžman”. Netko je započeo priču kako bi te snimke mogle biti objavljene za Jugoton. Kada ga pitamo gdje su te snimke danas, sliježe ramenima.

“Nemam pojma.”

Poljaci su se vratili u domovinu ipak zadovoljni i puni planova. Brylewski kaže kako se tada osjećao kao da je dobio “dar s neba”. Pred bendom su se otvorile perspektive objavljivanja albuma u Jugoslaviji i čitav niz drugih planova. Brozowicz kaže kako je već imao dogovorena nova gostovanja u Varšavi. Prvo su trebali doći Idoli, a potom Azra.

Izvanredno stanje

Ali, kako bi na Poljake djelovala Azra, koja je tada bila na vrhuncu svoje kreativne i sviračke snage, nikada nećemo saznati. Jer dogodila se nedjelja 13. decembar i Jaruzelski na ekranu umjesto dječjeg programa.

Izvanredno stanje učinilo je da u tom trenutku veze između dviju kulturnih, pa i političkih scena, koje su izgledale tako obećavajuće – nestanu. Donekle su oživjele nakon ukidanja izvanrednog stanja – 1983. – kada su u Varšavu došli svirati Laibach i nedugo nakon njih Pankrti. Ali, sve je tada već izgledalo drugačije.

Brigada Kryzys se nakon objavljivanja, sada već kultnog debi albuma – raspala, a Brylewski je krenuo u osnivanje novih bendova, koji su također obilježili poljsku alternativnu scenu – bili su to Armia i Izrael.

Brzozowicz je sve do 1989. nastavio organizirati koncerte u Rivieri. Otprilike desetak godina kasnije, već u vrijeme demokratije, osmislio je projekt Yugoton – album na kojem su poljski rokeri odrađivali dug svojim novovalnim kolegama iz Zagreba i Beograda i obrađivali njihove pjesme.

“Pazi, oni tamo nisu razumjeli šta Brigada Kryzys pjevaju, kao što ni ovdje naši nisu razumjeli što pjevaju jugoslavenski bendovi. Ali, unatoč tome, ljudi su bili pokrenuti. Sve se temeljilo na emocijama”, objašnjava Brzozowicz.

(Jutarnji list/Goran Andrijanić)

Idi na Vrh