PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • GAL-2-2.jpg
  • GAL-3-2.jpg
  • GAL1.jpg

Rooney: Once a Blue…

in SPORTOFOLIO by

Malo je toga tako iskreno i blesavo kao prva tinejdžerska ljubav. Zacopani dečko nema pojma što govori ni kako govori, nema pojma ni što točno treba raditi, i nije ga ni briga. Zna samo da joj želi reći da je voli i da je želi čitav život držati za ruku i ležati pored nje. Svoje jedine i najljepše. Bilo je proljeće 2002. i naivni, ali iskreni riđi dječak uzeo je flomaster i plavim slovima na bijeloj majici napisao ono o čemu godinama nije mogao prestati misliti i zbog čega je uvijek osjećao leptiriće u trbuhu: Once a blue alway’s a blue. PIŠE SAŠA IBRULJ

Wayne Rooney tog je dana za svoj Everton postigao pogodak u finalu omladinskog FA Cupa, podigao plavi dres i tako čisto i tako jasno – s pravopisnim pogreškama slabog đaka koji prečesto markira a rijetko knjigu otvara – izjavio ljubav jedinoj koju je u tom trenutku poznavao i volio i želio. Nije ga bilo briga što njegova vječna ljubav nije ni najpopularnija ni najljepša ni najzgodnija; pa ni što je ustvari muškog roda; on je uz nju odrastao i samo se uz nju osjećao posebno. Onda je preko noći i ona zavoljela njega.

Tako to ide u nogometu; ništa nema ljepše od uzajamne ljubavi. Dečko iz prljavog i razbojničkog Croxtetha je u kolovozu iste godine debitirao za prvu momčad, u listopadu je zabio i prva dva seniorska gola i sa šesnaest oduševio Goodison Park i čitavu Englesku.

Najednom je bubuljičavi momčić raširenih sjekutića bio na naslovnicama; Englezi su poludjeli za igračem kojeg lopta voli i u kojem su konačno vidjeli nasljednika velikog Paula Gascoignea. Gazza je dotad već bio inventar u pubovima i zemlji je trebao netko tko će sprati odvratni ljepljivi trag i memljivi smrad alkohola, urina i krvi, a Rooney je bio savršen izbor. Kada je pet dana prije svog 17. rođendana srušio dotad nepobjedivi Arsenal golom u posljednjim sekundama utakmice, Wayne je postao instant-senzacija i igrač u kojem su svi vidjeli buduću legendu.

I nisu pogriješili. U danima koji su dolazili Rooney je nastavio igrati odlično, zabijati za jednog tinejdžera dosta redovno, i popularnijeg mladića od njega nije bilo. Međutim, onda su oko njega počele kružiti mnogo ljepše djevojke. Everton jest bio prva ljubav, ali tek kada su dugonoge i polugole ljepotice počele tiho šaputati na njegovo narančasto uho, Wayne je počeo shvaćati da je njegova djevojčica iz djetinjstva skromna i nedovoljno razvijena slatkica.

Manchester United bio je viša liga, Miss Svijeta, nudio je puno više, i nakon šest godina nevinog gledanja i osamnaest mjeseci ljubavi, dovoljan je bio mali flert da Wayne okrene leđa i nađe se u tuđem krevetu. ‘Transfer request‘ dvije su riječi koje će ga pratiti i kasnije u karijeri.

Stari plam

Prošlo je 13 godina i realno je da se takve stvari zaboravljaju, ali izgledalo je tog ljeta 2004. da je Rooney spalio sve mostove za sobom i da povratka na Goodison nikada, osim u neprijateljskom dresu, neće ni biti. Everton mu je tada kao 18-godišnjaku ponudio 50.000 funti tjedno, ulogu najvažnijeg igrača, status legende oko koje će graditi budućnost, ali Wayne je želio više.

Momčad iz Liverpoola bila je ekipa donjeg dijela ljestvice, a on je želio trofeje. Navijače, dakako, nije bilo briga. Nakon što je za 25,6 milijuna funti prešao na Old Trafford, kod kuće je postao Juda, prokleti izdajnik, a nije pomoglo ni što je u svojoj prvoj utakmici u dresu Uniteda pred tribinama Goodisona ljubio njegov grb.

Once a Blue, always a Red, pjevali su mu tada.

Mnogo je uvreda pronio Mersey od tada i ispada da ona valjda liječe sve rane, iako to nitko nikada neće preporučiti kao lijek. I na stranu što se ponekad teško nosio sa žutilom tabloida, i što je katkad djelovalo da će stepenicama kojima se strovalio Gazza, Rooney je u Unitedu igrao fantastičan nogomet. Ustvari, ispunjavao je sva ona predviđanja s početka karijere i iz svih problema izlazio na površinu – za 13 sezona odigrao je 559 utakmica i zabio 253 gola, osvojivši 16 trofeja. Odnosno, baš sve što se u klupskom nogometu i moglo osvojiti i postao je tako Unitedova legenda.

Na Goodisonu je opet ljubio Unitedov grb, ali mržnja je polako blijedjela. I on se ponovno počeo družiti sa starom ljubavi; počeo je s obitelji dolaziti na tribine i gledati klub za koji je oduvijek navijao, a prije dvije godine obukao je i plavi dres i zaigrao u oproštajnoj utakmici Duncana Fergusona.

I dalje ima što dati

Međutim, brzo premotavanje u današnjicu dovodi nas do višegodišnje i neizbježne debate po pitanju je li ozbiljna karijera Waynea Rooneya zapravo gotova. Wazza je na veliku scenu stigao rano, njegovo je tijelo izraubano prije nego što je to prirodno trebalo biti. Četiri je godine mlađi od Zlatana Ibrahimovića, ali prošle godine bosanskom Šveđaninu nije mogao biti ni sekundant, a kamoli partner. U 39 utakmica zabio je osam golova, koliko i 2002./03. u svojoj debitantskoj sezoni za Everton, dodao tome i 10 asistencija.

Kada je onomad prešao u United, Wayne Rooney se prilagodio novom okruženju i razvijao kao igrač. I nema dvojbe da je on jedan od najboljih Engleza u posljednjih 20-ak godina, ako ne i najbolji. Međutim, on nije napravio završni korak u svojoj karijeri; nije se prilagodio onome što nogomet danas traži od njega. A nije da nije pokušao, nije da mu i Louis van Gaal i Jose Mourinho nisu dali priliku, da mu nisu tražili novu poziciju, novu ulogu. I daleko od toga da se on nije trudio. Ali jednostavno ne ide, barem u Unitedu nije išlo.

Iako je golim okom jasnom da je Rooney daleko od svog vrhunca i da je njegova karijera odavno krenula silaznom putanjom, ipak ju je nepravedno nazvati gotovom. Istina je da je u Unitedu postao višak koji će Mourinhovim promjenama ovog ljeta biti još lakše ignorirati i još teže inkorporirati u ozbiljan nogomet na Old Traffordu. I istina je da za Rooneya nema mjesta u klubovima koji će se boriti za vrh; uopće ga nema ni u glasinama o Cityju, Liverpoolu, Chelseaju ili Arsenalu i to je logično. Ali je jednako logično i to da Wazza, s 31 na leđima, i dalje ima što dati.

Pitanje je samo je li to u Evertonu.

Malo je onih koji su se vratili starim, ostavljenim i prevarenim ljubavima, a da su onda živjeli sretno do kraja života. Everton je ovog ljeta na tržište ušao agresivnije nego ikada, navodno su mu ambicije dohvatiti Ligu prvaka i, iako to u ovom trenutku zvuči brutalno nerealno, ipak je to solidni plan sa zasad solidnom egzekucijom. Želja je uključiti se u skupinu elitnih klubova, a takvi su upravo oni koje s razlogom ovog ljeta ne zanima Rooney. Everton Ronalda Koemana je mlada momčad puna živosti, tempa i energije koju želi podići na još višu razinu i na čemu želi graditi igru, a to nije ono što je Wayne Rooney nudio svojoj momčadi u posljednjih nekoliko sezona

Njegov povratak kući bila bi lijepa priča s marketinške strane; nakon što je nekad davno nakon samo 18 mjeseci flerta Evertonu okrenuo leđa, Wazza se vraća da vrati stare dugove i prodaje dresove sa svojim imenom. I lijepa bi bila baš zbog svih onih govana koja su prošla Merseyem i koja nisu mogla uprljati njegovu prvu tinejdžersku ljubav. Možda to ne zna napisati i možda to nekada nije znao pokazati, ali Once a blue, always a blue.

I možda Koeman zna bolje, ali možda je i samo spreman na kompromis jer mu je klub ovog ljeta dao sve što je poželio, pa će i istrpjeti staru i iznemoglu legendu koja i dalje može i zabiti i namjestiti i, ako ništa drugo, onda udijeliti poneki dobar savjet. Kako god, ovo je jedna od onih idealističkih priča koju ne želite pokvariti brutalnom realnošću, bar ne sada.

Ona će nas na kraju ionako sve sama sustići.

(telegraf/telesport.hr)

Idi na Vrh