PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • gal-1-4.jpg
  • gal-2-3.jpg
  • gal-3-2.jpg

Hibs vs Hearts: Suprotnosti u harmoniji (II)

in IZA GOLA by

Nakon Drugog svjetskog rata, Hibernian je proslavila „Slavna petorka“: Gordon Smith, Bobby Johnstone, Lawrie Reilly, Eddie Turnbull i Willie Ormond – navijače su ovi fudbaleri počastili svaki sa preko 100 golova za klub. Njhov stil igre je opisivan kao „roj osa koje slobodno zuje okolo.“ Titule je svom klubu petorka donijela 1951. i 1952., ali je njihov utjecaj značajniji od samih trofeja.

Kada je osnovan Evropski Kup 1955., Hibernian je pozvan u takmičenje i to je bio prvi britanski klub koji je te godine zaigrao na evropskom takmičenju – bili su dosta ispred svog vremena. Igrali su utakmice i širom svijeta, uključujući i onu na Maracani u Brazilu.

Dok se Old Firm opet pokušavao smjestiti na vrh, susjedni Hearts je postavio novi izazov osvojivši titule 1958. i 1960. Sezona 1957-58 je skoro sasvim sigurno najdominantnija u škotskom fudbalu, od 34 utakmice Heartsi su izgubili samo jednu, pobijedili 29 i osvojili 62 boda. Također je Hearts jedini klub u Škotskoj koji je završio sezonu s gol razlikom preko 100, dali su 132 gola a primili 29.

Predvođen „Strašnom trojkom“: Williem Bauldom, Alfiem Connom i Jimmyjem Wardhaughom, tim je rasipao golove, ostavljajući protivničku odbranu nemoćnom. Gordon Smith se klubu priključio u sezoni 1959-60 i postao je tako jedini fudbaler koji je osvojio titule s tri različita škotska kluba.

Smith je jedna od karika koja je promovirala prijateljsko raspoloženje između dvaju klubova, koji od samih početaka imaju komplicirane i neugodne odnose. Prvenstvo koje su Heartsi osvojili 1960.je posljednje iz škotskog glavnog grada uz tek malobrojne pobjede obaju klubova otad.

Kao što je slučaj sa svakim timom u Škotskoj, osim velika dva iz Glasgowa, za Hearts i Hibernian je bio prevelik izazov ostati u vrhu uprkos dobrim finansijskim resursima. Veliki igrači su im odlazili, uspjeh se teško postizao a još teže održavao.

U Hibsovom slučaju, veliki priliv novca se usmjeravao na klupsku akademiju i stadion. Uprkos ovome, tim je slabio jer se premalo novca trošilo na zamjenu zvijezda koje su odlazile. U skoro svim utakmicama koje su ovi klubovi igrali, nije se radilo o osvajanju trofeja ili ostanku u vrhu. Prava nagrada bilo je biti ispred onog drugog i zadržati prava na hvalisanje. Historijski, uspjeh je za oba kluba bio sporadičan. U nedostatku trofeja, navijači obaju klubova iščekivali su međugradske susrete i to bi došlo do tačke ključanja. Niti jedna utakmica nije bila ni približno napeta u smislu enerije oko stadiona i atmosfere u njima.

O edinburškom derbiju iz 2009., veliki književnik Irvine Welsh (inače čuveni navijač Hibsa) je kazao ovo: „Iako je edinburško fudbalsko rivalstvo jače nego ikada zahvaljujući činjenici da su oba kluba relativno jaka u isto vrijeme (rijetkost u moje vrijeme), očita empatija, u opasnosti od zajedničkog animoziteta prema moćnicima iz Glasgowa, sada često ide uz njega.

Hibsi i Heartsi, sa svojim opasnim stadionima nabijenim energijom, živopisne zajednice radničke klase sa svojim pubovima, restoranima i kafićima punim istinskih fudbalskih ljubitelja, sada izgledaju kao najbolja moguća mjesta gdje se može pogledati jedna utakmica.“

Ediburgh je grad suprotnosti koje se dopunjavaju. Stari i Novi Edinburgh su zajedno uključeni na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske baštine upravo zbog činjenice da su prekrasni primjeri kako se suprotnosti mogu sjediniti u lijepu i kompleksnu harmoniju.

Edinburški derbi je još jedan primjer komplementarne naravi grada. Da je Edinburgh grad jednog kluba, kao što je Mercer predložio 1990., skoro sigurno bi predstavljao veću prijetnju dominaciji Old Firma. Ipak, izgubiti tu strast i emociju bila bi ogromna cijena.

Prema naslijeđu i historiji grada ogromna je ljubav navijača oba kluba. Strašna trojka i Slavna petorka više ne postoje i istina, na osnovu posljednjih sezona teško je vidjeti taj nivo prijetnje iz škotske prijestolnice. U gradu je, ipak, velika želja da klubovi odmjere snage s najboljima kao što je bilo nekad.

Iako nijedna navijačka grupa to neće priznati, baš kao 1875., oba kluba trebaju jedan drugog za takmičenje i da bi izvukli najbolje od sebe. To je nešto što Wallace Mercer nije shvatao i samo iz tog razloga, trebali bismo biti zahvalni na kampanji od prije nekih 25 godina.

(These football times)

 

Idi na Vrh