PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • gal-2-8.jpg
  • gal-3-8.jpg
  • gal1.jpg

Senad Hadžimusić Teno SCH: ‘Promjena treba krenuti odozdo, to se onda zove revolucija’

in ART by

Senad Hadžimusić Teno, frontmen kultnog sarajevskog benda SCH, jedan je od najorginalnijih autora koje poznajem. Godinama Teno zaobilazi medije i intervjue, ne zbog toga što nema šta reći, već zbog kolektivnog stanja duha i jer su “stvari” koje se danas promiču u kulturi neukusne i jeftine. SCH je “moralni kompas”, tako bih definisao njihov umjetnički angažman. Snaga kojom pogađaju ono najdublje u slušaocu je ravna detonaciji. Muzika je sama od sebe sredstvo da se probude različite emocije, ali ono što je radio i još uvijek radi SCH, dovodi do stanja ”preispitivanja” samog sebe. Eto, to Vam je SCH, posljednje utočište za one koji razmišljaju.

live387: Reći za SCH da je samo bend je elementarno neznanje. SCH je jedan od najutjecajnijih “pokreta” iz Sarajeva kada je u pitanju kritičko mišljenje, sloboda i samosvijest u vremenu nesvijesti i masa koje nemaju izgrađen stav u pojavama koje su totalno uništile kreativnost. Počeli ste svirati 1983. kao SCH, da li je Vaša pojava nastala iz potrebe da se “čuvarima socijalnih i komunističkih tekovina ” i izmanipulisanim masama “otvore oči”?

Teno: Ne. Počeli smo svirati ponajprije zbog ljubavi prema muzici. Htjeli smo ljudima pokazati neku drugačiju muziku od one koja se tada “valjala” u socijalističkom Sarajevu. Rock u Sarajevu prije nas je odlikovala neka, blago rečeno, naivnost, neozbiljnost, bezidejnost i bezličnost, čudan (ne)ukus. Poluprovincijski image sarajevskih rokera koji se odlično uklapao u arhetip prosječnog lika soc-realističkog “rokera” iz istočnog lagera, sa bedastim, naivno bezazlenim tekstovima i rifovima. Sva nova dešavanja u svijetu su mimoišla taj otok zvani Sarajevo.

Dok su u isto vrijeme Ljubljana, Zagreb i Beograd radili nešto skroz novo, Sarajevo se gušilo u socrealističkoj močvari. Ovdašnji rokeri su bili na margini dešavanja, muljajući koješta sa instrumentima, stvarajući neki otužni amalgam od popa, sevdaha, soc-roka garniran kojekakvim etno motivima.  Naravno, oni su mislili da su baš dobri, dok su tavorili po „Parkuši“ ufurani da su zvijezde. Bili su slabo „naslušani“, pogotovo novije muzike, uzori su im bili „skromni“. Svemu tome su doprinijeli i razni „omladinski“ aparatčici po domovima kulture koji su se tu motali. Svojim su totalitarnim nazorima gušili i ono malo entuzijazma kod mladih, nastojeći da zadovolje prije svega one koji su ih tu instalirali i kojima su bili beskrajno lojalni. Bila je to svojevrsna „debilizacija“ muzike. Ako izuzmemo “Pušenje”, „Kongres“ i donekle “Elvisa”, nije tu bilo mladalačke pobune ni u tragovima.

Bila je to kaljuža tzv. sarajevske “pop-rock škole”, najpopularnije i ujedno najbezveznije scene Jugoslavije. Govorim o sedamdesetim i ranim osamdesetim, vremenu prije pojave „Pušenja“ i „Elvisa“, a nešto kasnije i SCH i „Kongresa“. Smatrao sam da u takvom ambijentu možemo ponuditi nešto vrijednije. U početku smo svirali po stanovima, a onda smo shvatili da se trebamo ukazati i javno. Uzori su nam bili jaki i dobro smo znali šta u muzici tog vremena valja, a šta ne. Što bi jedan tadašnji novinar rekao nakon prvog nastupa: “uzori im nisu bezazleni”. Eh sad, moguće je da smo sa takvom muzikom malkice utjecali i na promjenu svijesti nekog užeg kruga ljudi. Ali na širem planu ne. Ako je toga bilo, to je išlo nekako usporedo.

Društveni aktivizam nam NA SAMOM POČETKU nije bio primarni motiv. Primarni motiv je bila sama muzika. Kao i dan danas uostalom. Zbog nje je sve počelo. Nama je tada prvi plan bio da se predstavimo javno, pa ćemo stvari mijenjati u hodu. Još uvijek smo bili dosta nesređeni, kaotični.. ni sami nismo bili sigurni kako to sve treba izgledati. Sređivanje i profiliranje je došlo nešto kasnije, postupno. Bilo je tu stanovite provokacije, to sigurno. Kako u tekstovima, tako i muzici. Pitanja su se sama nametala i nama i javnosti, a tako i “strukturama”. Ali vidite, ako ALTER umjetnost promatramo kao aktivnost koja je već po definiciji angažirana, ako je shvaćamo kao vid aktivizma “drugim sredstvima”, što ona u svojoj esenciji jeste, onda je ta angažiranost postojala i kod nas čak i tada. Da parafraziram jednog slovenskog novinara: SCH glazba, sa svojom izlomljenom strukturom i učestalim premetima i obratima, u kojoj čak i sami tonovi, sama muzička logika, predstavlja svojevrsni društveni angažman…

Uzgred, koliko ja znam, tada se nije koristila riječ “aktivizam” u smislu kako se ta riječ danas koristi. Umjesto toga smo koristili riječ “angažiranost”…

live387.ba: Ljeta i jeseni 1983. SCH je nastupao skoro svake sedmice, u Kuku – klubu studenata medicine, podrumu niskih stropova koji samo zid dijeli od prosekture. Grupa je brojala šest-sedam članova. Svirali su muziku koja je podsjećala na King Crimson, Joy Division, na njemačku gotic scenu, pa na Philipa Glassa… Vođena tamnom bass linijom “Romanija” je raznosila publiku s kraja na kraj podruma, prolazila kroz zidove i iznad krovova, plovila iznad naših života i sudbina. “Jezdio sam/ dvije zmije/ sedam dana preko Romanije/ Nisam znao da me bije dobar glas zbog šizofrenije…”

Ovako je o SCH svojevremeno pisao Miljenko Jergović. Da li je ovo Vaša auotobiografska pjesma?

Teno: JOK! Božesačuvaj. “Romanija” je SAMO JOŠ jedna od pjesama iz ranog perioda koja je pomogla da se malo više čuje za nas. Ali mimo toga ona mi ne znači puno. Štaviše, imam KAMARU ozbiljnijih i boljih komada u svom repertoaru. Zašto ljudi to ne slušaju pažljivije… otkrili bi prekrasan univerzum… nego se uhvate “Romanije” ko pijan plota. Ovo što Jergović priča je uredu, osim eventualno činjenice da nismo baš svake sedmice svirali u Kuk-u. Bilo je to malo rjeđe, ali nebitno. Inače, u tom Kuk-u je bila uvijek super atmosfera i velika je šteta što to ne postoji i danas. Sve to govori o vremenu u kojem živimo. Uostalom, koliko ja vidim dobra muzika općenito, više nije IN, a alternativa je skončala sasvim na margini, da ne kažem “crkla”. Šugavo vrijeme.

live387: Vaša svijest je bila izražena u tome da ste na vrijeme detektovali ono što će se desiti Jugoslaviji, rat. Već 1987. ste imali iz Vaših izvora informaciju da je rat neminovan. Dok su se mase još “ložile” na Jugu, Vi ste je prekrižili kao takvu, vještačku tvorevinu, pa čak i u vrijeme Reformista i Ante Markovića. Kako su Vas doživljavali kada ste u internim krugovima govorili da je rat neminovnost i samostalnost BiH?

Teno: Pa sad, za mene je manje bitno je li to bila, kako kažete, vještačka tvorevina ili ne.. Bitno bi bilo vidjeti da li funkcionira ili ne. Za rokenrol je bolje ako živiš na širem geo-području. Veće tržište znači veće šanse za sve. Ali kad ne ide, džaba. Jugoslavija više nije funkcionirala i bila je u smrtnom hropcu. I onda, ako ne ide ništa drugo, daj bar da spasimo živu glavu, je li tako? Naše detektiranje “zla” je išlo postupno, ali ono što je bilo očito je to da ta Jugoslavija više nije mogla opstati. Zašto? Pa prosto zato što je više niko nije htio. Paradoksalno, oni političari kojima su usta bila puna Jugoslavije, upravo oni su je i srušili. Jedino su joj “hudi” Bosanci bili fanatično privrženi u nekom ranije zadanom maniru.. možda je to bilo instinktivno predosjećanje nečeg kobnog za njih, ali vjerovali su u nju i žudili za stabilizacijom prlika. Bili su joj odani toliko da nisu bili u stanju vidjeti šta se zbilja dešava i koje zlo viri iza ćoška. Nisu bili svjesni zbilje.

U to vrijeme, kada bismo među poznanicima govorili o ovim stvarima, uglavnom bi nas ti poznanici gledali kao ljude koji su upali u klopku republičkih i etničkih nacionalizama. I čudili su se. Ali šta je zanimljivo? Zanimljivo je to da su, nakon što se sve odigralo, upravo ti nekadašnji branitelji Jugoslavije kasnije postali veliki bosanski nacionalisti i “patrioti” pa i stranačke taldžije i simpatizeri. Drugi su, opet, pobjegli, bilo da su se priklonili svom “toru” ili su naprosto pobjegli van. Nakon što se već sve izdešavalo tako kako se izdešavalo, ja sam se prestao baviti “političarenjem” okrenuvši se ponovo SAMO muzici, kao jedinoj vrijednoj konstanti. Nakon rata se više nisam zamarao društvenim pitanjima. Bila je samo muzika i to je to.

live387: SCH je provokativan i direktan muzički izričaj. Imali ste nevjerovatnu dozu patriotizma i svijesti da je BiH samostalna i nezavisna država. Čini mi se da ste po svaku cijenu negdje duboko u sebi željeli da BiH to i bude a ne da bude marioneta Beograda. Pred sami rat ste na jednom nastupu u Beogradu nosili zastavu s ljiljanima, da li upravo taj gest objašnjava ovu moju prethodnu konstataciju?

Teno: Prvo, nije bila zastava, nego plakati za najavu koncerta. To odmah da razjasnimo.

Drugo, naš “drive” nije postojao kao neki slijepi, nedefinirani oblik patriotizma… Kao neka neuhvatljiva i apstraktna kategorija, to ne. Prije će biti da smo imali neki poriv usko vezan za osjećanje pravde i nepravde. To na jednu stranu, a na drugu stranu… Pa čujte… Evidentno je bilo da mi u Bosni tada više nismo imali skoro nikakvog drugog izbora nego napustiti zajednicu, ne? Kad su drugi iz Jugoslavije otišli, ni nama ništ’ drugo nije preostalo. Mi SCH smo po ovom pitanju bili dosta praktični i realni. Shvatili smo u kojem smjeru sve to tada ide i iz svega izvukli jasne zaključke. Što to drugi nisu mogli, nije naš problem. Teško se zalagati za apstraktne pojmove. Lakše je kad stvar spustiš na zemlju i barataš konkretnim pojmovima.

K tome, SCH nije bio neka „masovna“ pojava pa da većem broju ljudi upalimo lampice. Bili smo na margini, kao uostalom i naš zvuk i takav je bio poredak stvari, ne? Nasuprot tome, glavni protagonisti svih dešavanja su bili tada popularni likovi iz svijeta politike i estrade. Njih se slušalo. Za ono što se poslije desilo pitajte njih. Eh sad, drugo je pitanje sama “tehnologija izvedbe”, odnosno način izlaska. Možda se moglo i drugačije uraditi, ali ne ulazim u to. Samo znam da drugog puta ni izbora nije bilo, pa kakogod. Sami Bosanci su u kritičnom trenutku mogli i drugačije odigrati, pozitivnije, da su bili pametniji. Mogli su biti pozitivni „akteri“ zbivanja i ne dozvoliti da im rat bude nametnut. Prije svega su mogli spasiti sebe. Umjesto toga, ispali su pasivni pijuni i trećerazredni čimbenik u onoj fazi konačnog raspleta.  I sad je gotovo. Obilo nam se o glavu. Jugoslavija je imala smisla samo kao PRAVEDNA zajednica. Bez ispunjenja tog uvjeta, nije imala šanse. A krajem osamdesetih ona takva više nije bila.

live387: Rat je BiH a posebno Sarajevu probudio svijest, te su mnogi mladi počeli kreirati nešto što je, gledajući iz ove perspektive, nadnaravno. Nikada nije bila jača alternativna scena. Zašto ljudima treba jedno grozno stanje kao rat da bi bili produktivni?

Teno: Možda su to radili iz straha i očaja. Ova osjećanja su veliki pokretači, zna se. A bio je to i neki vid otpora, valjda. Tad ih je pokretao neki primarni instinkt možda. Naglo im je puklo pred očima. Dok u mirnim vremenima više kalkuliraju. A sve u svemu, bilo to kratkog daha.

live387: I dok su svi mislili da će prestanak ratnih dejstava BiH dovesti do progresa, više od dvadeset godina ljudi su i dalje učmali. Upozoravao si da nam nakon rata predstoji još veća borba, zašto su se ljudi “pomirili” s nepravdom?

Teno: Ma očigleno je da ljude uvijek neko treba povesti. Bilo u dobro, bilo u propast. I bez obzira na istinitost fraze: “kakav narod, takvi političar”, promjenu bi mogao povesti neko odozgo. Neko ko je pošten i jak, a pritom pozitivan i voljan da su hvata u koštac sa problemima, da se svojom karizmom nametne i povuče ljude naprijed. Međutim, takvog lika nema na vidiku. A ovi lideri koje imamo, pa oni su ništarije… šta od njih očekivati. Sjetimo se samo onih tzv. februarskih protesta. Čim je počela prava “krkana”, namah je proturena priča kako su tamo navodno ubačeni neki „antidržavni elementi“, kako nasilje nije dopušteno jer ugrožava integritet zemlje i druge bla bla bla komunističke manipulatorske floskule. Ti naši političari, čim su se usrali za svoju poziciju, hitno su se identificirali sa državom. Ko vele, ako nama nešto bude, gotova je država i sve drugo. Što je najgore, oni su izgleda zaista uvjereni da je tako. I ta laž kod naroda upali svaki put.

Hinjska podvala. A narod, kakav je sjeban i frustriran, siromaštvom obezglavljen, obhrvan svim živim traumama, to ne vidi. Mada i ptice na grani znaju da od političkih i društvenih promjena ovisi i sve drugo. Ta učmalost je vještački stvorena. To miševima na vlasti super odgovara za manipulaciju. Puk je tu da služi njima, a ne obratno. Tako oni misle. Još kad u sve to uklape i vjeru, eto ti gvozdenog kaveza. To su ljudi bez trunke poštenja. Oni nas ne mogu povesti nikamo drugo osim u nered i kaos. Među njima nema jakih a poštenih lidera. To su PSYCHO profili, to ne zaboravimo. Ti kravataši, to su pokvareni i opasni ljudi. S njima se valja obračunati i ne nasjesti opet na “šuplju” o ubačenim elementima i slomu sistema. Sama promjena može ponekad krenuti i odozdo. To se tada zove „revolucija“.

live387: Danas nemamo totalitarne režime ali imamo anarhiju i društvene mreže preko kojih je sve svima dozovoljeno; ljudi imaju “pravo” da sve kažu u svoja četiri zida a zapravo su zarobljeni robovi kojima je uskraćen bilo kakav vid aktivizma. U međuvremenu je SCH svirao i komponovao i skretao pažnju na ove pošasti. Kako vidiš ovu pat poziciju aktivizma?

Teno: Ma slobodan si nešto reći, lanuti, ali to još uvijek ne znači da si zaista slobodan. Ustvari, slobodan si kad si ekonomski neovisan. A velika većina ljudi kod nas nisu ekonomski neovisni, već su zapravo totalno siromašni. Siromašan čovjek nije slobodan čovjek. Također, ovo stanje političarima odgovara jer nas mogu držati na uzici i pomalo nam bacati kao cukama na cesti. Ali vidite… Ako su vam stanovnici u zemlji siromašni i neslobodni, to će se izravno odraziti i na položaj i suverenitet same države.

U ovo vrijeme to je povezano. Ako su ljudi siromašni i neslobodni, onda će i država biti takva. I bit će slaba, ako je uopće bude. Političari bi, naravno, trebali biti svjesni ove činjenice, ako im je stalo do napretka i ako su navodno patrioti! Ako nisu svjesni toga, onda su glupi glupani kojih se trebamo otarasiti jer nas vode u propast. A ako su svjesni toga i ništa ne poduzimaju da krene nabolje, onda su pokvarene, pohlepne, samožive lopine… Pa ih se onda opet treba otarasiti. Kad je neko moralno tako nisko pao, on ili je lud ili je govance, trećeg nema. A nema ih ko maknuti osim mase. No masa je izmanipulirana do kraja i tu se krug zatvara. Najlakše je igrati na kartu patriotizma. S tim se da beskrajno manevrirati. Tu igru naši političari igraju zaista fahmanski. Uštelili su se pravo. “Robovanje” je izgleda naš usud. Historija to zorno pokazuje. Još kada ti na sve drugo prikantaju i religiju, krug manipulacije se zatvara i nema izlaska bez snažnog bunta.

live387: BiH je, Teno, u velikom problemu. Teško je priznati, ali smo mi pokusni kunić nad kojim se vrše bolesne operacije a sve u cilju da se u ljudima ubije nada i volja za borbom. Mediji forsiraju napetosti i u fokus stavljaju samo probleme uz konstantan nacionalni naboj, tako da mladi gube jasnu sliku i sreću traže negdje drugo. Ako nisu uspjeli metkom, to rade putem medija. Tvoj komentar?

Teno: Za sve loše kao i za sve dobro krivi smo mi i samo mi. Niko drugi. Možeš imati dušmane okolo, ali ako imaš dušmana u sebi, to je gotovo.

live387: SCH je opet u jednoj stagnaciji. Da li ste svijesni da ste potrebni ovom društvu kroz svoj muzički i umjetnički angažman?

Teno: Možda smo potrebni, mada sumnjam. Ali recimo da je tako. Samo, nakon toliko godina rada logično je da pomalo dolazi do “zamora materijala”. Radiš tako dugo, a ništa. Niti društvenih promjena, niti para za život. Decenijama radiš i na kraju jedva preživljavaš. To te lomi. Dugo smo upirali, ali slabo efekta. Nakon toliko vremena sasvim je bjelodano da SCH nije tip fenomena koji može bilo šta promijeniti ili popraviti. A tako ni bilo koji drugi band. Ponajviše zbog proste činjenice da to što radimo, široj publici nije zanimljivo. A nije im zanimljivo jer ih iole kompleksnije stvari zamaraju. Da bi bilo drugačije, trebala bi postojati i opća kultura kao svojevrsna odskočna daska za nešto novo i drugačije. Međutim, evidentna je duhovna zapuštenost. I to ne kažem samo ja. Mnogi su toga svjesni. Iskustvo SCH pokazuje da SCH, ili bilo šta slično, teško da će ikad postati paradigmom načina mišljenja i percepiranja stvari. Ne vidim neki segment društvenog života gdje bi se ovakav utjecaj mogao ostvariti… Pa ni u samoj kulturi.

Nove generacije nude neke nove obrasce i misle da sve kreće od njih, ne osvrčući se na ono što je bilo prije njih. Teško je zamisliti da bi nešto drugo, mimo one nepromjenjive zadatosti, moglo postati središnja tačka općeg duhovnog progresa i eventualno vremenom prerasti u mainstream. Tako je u politici, tako je i u kulturi. Zadatost je tu, duboko zakovana u samim genima. SCH (i još poneko drugi) je samo “incident”, samo kratki bljesak unutar vječne datosti, davno usvojene strukture. Ne volim što je to tako, ali tako je. Da bi se nešto promijenilo potrebno je prevladati sebe, a to traži napor. Ipak, potencijali su limitirani pa tako i dosezi. Ne treba imati iluzija.  Ipak, nastavljaš raditi iz čistog fanatizma i ljubavi prema lijepim stvarima. Važno je znati da naša muzika, uprkos svemu, opstaje i to je radost. Ne radimo tako aktivno kao prije, ali komponiranje i snimanje predstavlja užitak, pa će toga biti još. Radit ću koliko mogu, bilo sam ili sa drugima, svejedno. Ali kompozicija će biti. To je ono glavno. Ko voli našu muziku, uživat će i ubuduće. Ako niko drugi, uživat će bliski ljudi i moja žena.

I to je sasvim dobar motiv, zar ne?

live387: Noise i teški industrijski zvuk, cjeline duge petnaestak minuta, prekidane brzim trominutnim punk komadima, ispunjenim čudnim Teninim aktivizmom – ili ruganjem na račun svakog aktivizma – bili su uvjetovani i stalnim promjenama postave i brojnosti grupe. Ovako je to opisao Jergović. Ko danas sve čini SCH?

Teno: Trenutno smo tu Rida i ja, a po potrebi upadne još ljudi.

live387: I za kraj, Teno, reci nam ko su neprijatelji BiH?

Teno: Neprijatelja ima puno. Veliki neprijatelji su neobrazovanost i nekultura. Ali je najgori onaj u nama. Moramo biti bolji ljudi i bolji jedni prema drugima.

 

 

 

 

 

Idi na Vrh