PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • gal-2-7.jpg
  • gal-3-6.jpg
  • GAL1-1.jpg

Bili smo Joy Division

in ART by

Sve je počelo sa Sex Pistolsima. Vidio sam ih dvaput 1976. – Bernard Sumner (naš gitarist) i ja otišli smo s prijateljima na prvu svirku, a na drugoj sam naletio na Iana Curtisa, koji je postao naš vokal. Svirali su samo pola sata, ali kada su završili, tiho smo izašli, tako bez teksta, a meni je sinula ideja i to je bilo to. Na putu kući odlučili smo osnovati band – Joy Division. Ime je bilo Ianova ideja.

Bend se prvo trebao zvati Warsaw, ali se to ime podudaralo s drugim bendom, Warsaw Pakt. Ime je nakon toga promijenjeno u Joy Division, a bilo je inspirirano novelom poljskog Židova Yehiela De-Nura koji je pisao pod pseudonimom Ka-tzetnik 135633, s temom Drugog svjetskog rata pod nazivom “Kuća lutaka”. U knjizi je naziv Joy Division (Vesela divizija) bio korišten u slengu za grupu žena koje su u koncentracijskom logoru u nacističkoj Njemačkoj bile prisiljavane da se prostituiraju s nacistima.

Do 1979. nismo snimili album, ali pošto smo bili produktivni, počeli smo pričati o tome. Iskreno, nismo bili toliko izbirljivi oko toga s kim ćemo ga snimati. U međuvremenu nas je u studio pozvao Martin Rushent samo da čuje kako zvučimo, a mi smo bili veoma uzbuđeni oko svega.

Kad smo došli kod njega vidjeli smo njegov nov novcati Jaguar XJS – pošto je bio otključan, Terry i ja smo ušli unutra i vidjeli, kako sam bio siguran, hrpu ukradenih radija za auto. Reklo bi se da su ukradeni jer su žice, odakle je radio bio iščupan, visile. Nas dvojica smo se gledali, i mislili, Martinov auto je pun ukradenih radija, a onda smo se zapitali da li bi primijetio da mu fali koji…

Cijeli dan, kad je god bila pauza od snimanja, izazivali smo jedan drugog da maznemo jedan za naš auto – jer su bili vrhunske kvalitete – ali sam pomislio: „Ne možemo, moguće da ćemo snimati s njim. Ne možemo ukrasti radio od nekog svog.“ Nismo uzeli nijedan. Sam Bog zna šta je radio s njima. Nikad ga nismo pitali.

Studio je bio odličan, išlo je dobro s Ianom, a Rushent je bio veoma dobar tip; dobro smo se slagali.

Tako nam je išlo s Joy Divisionom: pisati pjesme je bilo jednostavno jer je grupa bila izbalansirana. Imali smo sjajnog gitaristu, sjajnog bubnjara, sjajnog basistu i sjajnog pjevača. Ian bi nas slušao dok isprobavamo sve varijante i onda usmjeravao dok pjesma ne bude… pjesma.

Odabirao je samo ono najbolje. Upravo je zato, kada je izvršio samoubistvo naredne godine, sve postalo teško. Kao da smo vozili auto na tri točka. Njegov odlazak je ostavio veliku prazninu.

Curtis je u bendu bio poznat po svom neobičnom ponašanju, a uglavnom je bio tih. Osim toga, na koncertima je imao i neobičan ples, kojeg su mnogi povezivali s epileptičnim napadajem. U februaru 1979. godine Ianu je dijagnosticirana epilepsija. Od onda je trebao svakodnevno uzimati prikladne lijekove, a bend je trebao paziti na rasvjetu u  klubovima, jer je određeni tip rasvjete mogao dovesti do napadaja. Njegova supruga Deborah nije s njima pri kraju karijere bila na koncertima te je u svojoj knjizi kasnije otkrila kako je bila ljuta na članove benda, jer nisu obraćali pozornost na njegovu bolest.

U nekoliko navrata Curtis se srušio na pozornici te je trebao prekinuti koncert zbog napadaja. U intervjuu iste godine kada mu je dijagnosticirana epilepsija Ian je ispričao kako njegov ples nije ukazivao na to, već je bio oblik znakovnog jezika. Zbog lijekova koje je uzimao često je mijenjao raspoloženja, a bio je depresivniji nego ranije. O svom iskustvu s epilepsijom napisao je i pjesmu “She’s Lost Control“.

U to vrijeme nismo poznavali pravila teorije. Imali smo sluh, Iana, koji je slušao i odabirao melodije. Onda bi se u nekom trenu pojavili stihovi. Uvijek je sa sobom imao komade papira na kojima bi zapisivao i nosao ih je sa sobom u kesi. „Oh, imam nešto što bi nam moglo odgovarati.“ I onda bismo ga vidjeli s komadom papira u jednoj ruci, omotanim oko stalka za mikrofon, spuštene glave, kako sklapa melodije. Nikada na probama nismo čuli šta je pjevao jer je oprema bila jako loša. Ali u njegovom slučaju nije bilo bitno jer je pjevao s toliko strasti i žestine.

Nedavno sam dobio ponudu za snimak te sesije s Rushentom. Eden Studios je preuzela jedna advokatska firma, a u ostavi studija bili su masteri Joy Divisiona. Jedan od uposlenika firme je tvrdio da ih posjeduje i ponudio mi je snimak preko trećeg lica. Za njega je tražio £50,000.

Ovo je bilo 2006. Ponudio sam mu kompenzaciju od 2000, ali je odbio i otad više nisam čuo za njega; nikad se nije pojavio. Pa dobro. Smiješno je, ljudi ti pokušavaju prodati djeliće tvoje prošlosti. Ali da budem iskren, navikavam se.

*Peter Hook je suosnivač bandova Joy Division i New Order. Tekst je dio njegovih memoara „Nepoznata zadovoljstva“.

(New York Times/Trecisvijet.com)

Idi na Vrh