PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • GAL-1-4.jpg
  • GAL-2.png
  • GAL-3.png

BORITI SE KAO DJEVOJKA: Boksačice Demokratske Republike Kongo

in SPORTOFOLIO by

Fotograf The Guardiana Hugh Kinsella Cunningham susreo se s trima od 22 boksačice iz Demokratske Republike Kongo i razgovarao s njima o ličnim izazovima u patrijarhalnom društvu. Kinšasa, glavni grad Konga, grad je koji živi i diše sport. Nasilje na selu i korupcija unutar političkog sistema čine se dalekim problemima kada na putevima „Kin La Belle“ pokušavate izbjeći silne lopte i okršaje boksera.

Zemlja je većinski patrijarhalna, žene su zadužene za domaćinstvo i nema ih mnogo među predstavnicima vlasti. Republika Kongo je već iskidana godinama krvoprolića a česti su i seksualni napadi gdje se silovanje koristi kao sredstvo terorizma i rata.

MIKI NDAYA, 26

„Počela sam boksati u svom rodnom mjestu Mbujiju. 2010. postala sam dio boksačke reprezentacije Konga… kao djevojčica uvijek sam se igrala s dječacima i draže su mi bile njihove igre. Upisala sam se u lokalni boksački klub i trenirala. Odnosila sam pobjede i tako sam pozvana u reprezentaciju. Nedavno su kazali da su dobili najboljeg borca u zemlji. Bila sam jako iznenađena. Trener mi je dao novac za kartu za Kinshasu. U mom rodnom mjestu nismo imali ni pravi ring za treniranje, uvjeti su bili užasni. Kad sam dobila kartu, pristala sam doći ovdje i početi s pravim treninzima.

Odmah prvu godinu sam osvojila nagradu. To je značilo da idem na meč u Kamerun, a i tamo sam pobijedila!

I dalje se osjećam isto, idem lagano. Moja kći mi je prioritet i želim da osjeti da je voljena. Pet joj je godina i zove se Princess. Voli me gledati kad treniram. Znam da uživa u tome jer je čujem kad viče i pjeva: „Mama, bomaye!“ Tako se osjećam kao Muhammed Ali.

(Bomaye prevedno sa lingale jezika znači „dokrajči ga, obori ga“ i izraz je čuven još od borbe Muhammada Alija u Kinšasi 1974.)

Ali mi je ogromna inspiracija. Kao neki mentor kojeg ne vidim. Veliki je bokser i pokušavam učiti iz njegovih tehnika. Sada nemam posao, ali znam da ako uspijem u ovome, bit ću poznata u cijelom svijetu. Nije mi lako – imam mnogo prepreka. Doselila sam se izdaleka da budem ovdje i treniram s federacijom. Borba je kako da prehranim dijete, kako da platim prijevoz i kako da kupim sportsku opremu koja mi treba.

Osvajala sam nagrade, ali to nije pravi novac. Ne osjećam se kao šampion, a možda i ne izgledam tako. Ovaj me sport ne hrani niti plaća školovanje mojoj kćeri. Možda kad se proslavim.

JORBELLE MALEWU, 23

Čudno je, u Kongu svi spominju Muhammada Alija, ali ja sam počela boksati nakon što sam gledala snimak borbe Mikea Tysona. Volim ga odmalena i sigurno ću jednog dana biti sjajna kao on. Boksam njegovim stilom. Da ste me gledali u ringu, pitali biste se da li je to on ili Jorbelle! Meni je velika motivacija cilj da budem bolja osoba nego što sam danas. Znam da će uz naporan trening jednog dana sve biti bolje i da ću postati slavna u cijelom svijetu.

Boks mi je poput posla, nemam drugi. Ne mogu ja biti nečiji uposlenik. Nemam posao, ali to mi nije toliko važno jer sam fokusirana na sport. Nemam ni muža ni dijete, moje majka i nena su mi porodica, ništa me ne zaustavlja!

Zapravo i nije bitno ko si kada primaš udarac. Boksam od 2010. i osvajala sam provincijska prvenstva i dvaput Prvenstvo Kinšase – prošle i ove godine. Krajem juna je afričko prvenstvo u Brazzavilleu i želim odnijeti pobjedu u mojoj kategoriji. Želim zlato i želim u Njemačku na međunarodno prvenstvo u decembru.

Želja mi je naći sponzora ili nekog menadžera. Ja sam jedina u srednjoj kategoriji u zemlji. Kada na takmičenjima vidim boksačice iz drugih zemalja, jasno mi je da imaju odlične treninge i veliku podršku za razliku od nas u Kongu. Dobri uvjeti za treniranje znače i dobre rezultate. Ja sam prvakinja, ali se osjećam bespomoćno: stanje u kojem se nalaze naše prostorije za trening i novac kojim se finansiramo ne odražavaju naš potencijal i talent.

MARCELLA SAKOBI, 22

Boks je moja strast. Želim postati svjetska prvakinja. Slučajno sam se našla u boksu. Studirala sam pravo, išla sam na trčanje rekreativno i onda počela trčati s jednim boksačkim klubom. Vidjela sam da im predstavljam izazove u trčanju pa sam pomislila da odem i na njihov trening.

Isprva je bilo jako teško, ali prvi meč koji sam gledala me inspirirao i naveo da vjerujem da i ja mogu biti tako dobra. Imala sam sjajnog trenera, ali osjećala sam pritisak jer sam bila jedina djevojka. Trener Nkele mi je ukazao na moj potencijal i rekao mi da mogu biti odlična. Drugi me trener vidio u ringu s mladićima i predložio me u nacionalnu federaciju.

Kad sam ušla u ring da se prvi put borim, bila sam jako preplašena jer sam trenirala tek 4 mjeseca. 2014. sam pobijedila prvi put, zatim sam osvojila prvenstvo Kinšase što je značilo da sam morala pobijediti tri djevojke iz različitih dijelova grada.

Znam da mogu ciljati na više i osvajati zlato na međunarodnim takmičenjima. Osvojim li nagradu Afrike, bit ću cijenjena i poznata… Voljela bih se boriti van Konga jer iskreno mislim da izgledamo poput amatera. Nemamo odgovarajuću opremu za treniranje. Moramo trenirati i vani na ulici. Trener mi od svog novca kupuje rukavice i vreće za udaranje. On ovaj novac može davati svojoj porodici, ali on ga troši na mene jer naša država finansira samo fudbal. Mi smo ovdje siromašni, a uopće ne volim trenirati vani svako jutro dok me ljudi gledaju.

Ovdje ljudi također smatraju da boksačice traće vrijeme. Da su djevojke jedino za kuhanje i udaju. Znam da svoje vrijeme ne gubim i da je boks moja budućnost. Imam i pamet i vještine. Još uvijek se ne želim udavati jer mislim da nemaju sve djevojke talent i motivaciju kao ja.

Čak i u tom slučaju znam da ovo nije zauvijek – kad sam osvojila prvenstvo Kinšase dobila sam nagradu $10. Tako malo novca za toliki trudi rad… ovdje se ne boksa za novac. Na kraju ću se morati udati jer se neću moći sama izdržavati.

(The Guardian)

Idi na Vrh