PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • GAL-1-5.jpg
  • GAL-2-4.jpg
  • GAL-3-3.jpg

Da li će Amerika u vrijeme Trumpa biti okidač obnove punk muzike protesta?

in ART by

Od izbora, Kominas prima iste ponude. Punk bandu s istočne obale reditelji i autori dokumentarnih filmova traže protestnu pjesmu za Donalda Trumpa. „Ljudi pretpostavljaju da mi već imamo jednu snimljenu,“ kaže Basim Usmani, basista.

Sedmicama prije i poslije izbora muzičari, fanovi i kritičari razgovaraju o ideji da bi Trumpovo predsjedanje moglo nadahnuti novi pokret politički nabijene protestne muzike, pa nije ni čudo da se od Kominasa, južnoazijsko-američkog benda, očekuje muzička reakcija na novoizabranog predsjednika.

„Teško se nositi s tim,“ kaže Usmani. „Mi smo Trumpa voljeli smjestiti u nekakvu pozadinsku buku.“

The Kominas je samo jedan bend koji je počeo razmišljati o tome kako koristiti rock, za koji mnogi smatraju da je žanr koji je davno prevazišao relevantnost u kulturi, kao reakciju i kanalisanje kolektivnog osjećaja nemira, straha i ljutnje koje osjećaju desetine miliona Amerikanaca.

Manje od dvije sedmice nakon izborne noći, Green Day je počeo svoj nastup na dodjeli Američkih muzičkih nagrada 2016. coverom pjesme Born to Die, benda iz 80-ih Millions of Dead Cops. Nastup je podsjetio na underground hardocre pokret koji je cvjetao ‘80-ih kada je Reagan bio predsjednik.

„Ne Trumpu, ne KKK-u, ne fašističkom SAD-u“, pjevao je Billie Joe Armstrong, prilagođavajući refren MDC-a „Ne ratu, ne KKK-u“. MDC-ev prilagođeni refren se dugo mogao čuti na protestima širom zemlje. Dave Dictor, pjevač MDC-a je kazao: „Mi uzimamo i hranu i kisik i resurse i kao muzičari i kao Amerikanci, pa je najmanje što možemo učiniti pokazati da nam je stalo i tako vratiti.“

Sličnosti između Reagana i Trumpa neke su navele da se zapitaju li bi narednih par godina underground rock mogao podsjećati na val neovisnog, politički osviještenog rocka koji je bio aktuelan u Reaganovo vrijeme.

„I u to vrijeme je bilo velikih problema, kao i danas, tako da vidim paralelu,“ kaže Mike Watt, osnivač Minutemen, underground benda iz ‘80-ih. On, ipak, vjeruje kako muzika koja pruža otpor vladajućim strukturama uvijek treba biti prisutna.

Za mlade bendove, pomisao da bi izbori 2016. mogli dovesti do obnove u muzici u najboljem je slučaju besmislena, a u najgorem uvredljiva. „Koji ljudi imaju privilegiju misliti da će ovo pokrenuti umjetničku revoluciju koja nije uvijek postojala, samo govori o sposobnosti mase da budu slijepi,“ kaže Victoria Ruiz, vokal Downtown Boysa.

„To je blesava ideja, naročito za mnoge bendove, uključujući i naš, koji već jako dugo šalju eksplicitne političke poruke,“ dodaje gitarsit Joe DeFrancesco. Karna Ray, bubnjar Kominasa, kaže još jasnije: „Nešto je zaista implicitno pohlepno u očekivanju da patnja dosegne tako visok nivo da kao dogovor izazove neke nove muzičke oblike,“ kaže. „Čini se da je to zajednički osjećaj među razmaženim bjelcima, ali to samo pokazuje da oni nikada ništa nisu imali na kocki. Nikada neće biti deportovani. Vlada niti policija nikad ih neće fizički maltretirati. Oni tako mogu fino sjediti i đuskati uz muziku.

Jedan od najvidljivijih kolektivnih oblika direktne političke muzike tokom izbora bila je kolekcija „pjesama napisanih i snimljenih za Ameriku bez Trumpa“ 30 Days, 30 Songs, čiji je autor književnik Dave Eggers, a projekt je uglavnom fokusiran na rock muziku.

Jedna od suradnica na projektu je kazala: „Već smo imali nevjerovatno vrijeme u SAD-u što se tiče ove vrtse muzike, ali uglavnom je bilo riječ o hip-hopu ili R&B-u oko pokreta Black Lives Matter.“ Teško je odbaciti ideju da narodni nemiri mogu dovesti do veće umjetničke energije. „Ne vjerujem da više energije stvaraju vremena koja izgledaju loše,“ kaže drugi suradnik na projektu, Roger Miller, pjevač post-punk benda iz ‘80-ih Mission of Burma.

Za njega je pitanje da li internet ima ili nema moć da kolektivnu energiju kanališe u široko rasprostranjeni umjetnički otpor. „Ne vidim nikakav dokaz niti ikakvu nakupinu energije koja je na rubu da eskplodira jer se uz internet takva energija uvijek lagano ispušta i njeni se mali dijelovi oslobađaju.“

Mike Watt tehnologiju također smatra ključnom razlikom između underground kulture ‘80-ih i danas. „Možda će zvučati otrcano, ali su ljudi tada informacije dobijali preko pjesama. Tako smo jedni s drugima razgovarali o problemima.“

Veterani underground scene iz ‘80-ih i ‘90-ih poput Millera, Dictora, Tuckera i Watta insistiraju da su staromodni oblici angažmana, poput dobrotvornih svirki i uvezivanje s građanskim organizacijama i dalje neke od osnovnih i važnih stvari koje mladi bendovi mogu učiniti. „Čak i ako su vaše pjesme o momcima i djevojkama, sviranje na humanitarnoj priredbi za cilj koji podržavaš isto može biti veoma korisno političko sredstvo,“ kaže Miller.

Svi se uglavnom slažu da način na koji se protestna muzika definira i na koji se o njoj diskutira treba biti fleksibilniji, kontradiktorniji, manje doslovan. „Najviše želim čuti priče ljudi koji imaju šta reći, jer je to najbolji način da drugi promijene svoje mišljenje i čuju poruku,“ kaže Tucker. „Priče su uvijek najefikasnija protestna muzika.“

(New York Times)

 

Idi na Vrh