PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • GAL-1.jpg
  • GAL-2.jpg
  • GAL-1.jpeg

Izgubio sam brata na Hillsboroughu. Konačno, 28 godina kasnije, mogu mirno spavati

in IZA GOLA by

Prošli utorak navečer, krenuo sam na spavanje razmišljajući o odluci Kraljevske tužilačke službe da tereti šestero ljudi u vezi sa katastrofom u Hillsboroughu. Mislio sam na te ljude koji čekaju presudu i čiji će se životi preokrenuti i o nervozi koju osjećaju.

Zbog Hillsborougha godinama provodim bezbroj besanih noći. Tokom istrage, noć prije nego sam trebao dati dokaze, probudio sam se plačući – suze su mi lile niz lice. Nisam se čak ni mogao sjetiti sna. Samo sam sjedio u krevetu i plakao.

Da li je iko od ovih ljudi ikada pomislio na mene ili druge porodice tokom prošlih 28 godina,? Jesu li se zapitali kako je 19-godišnjaku bilo nazvati svoju majku i reći joj da joj se najmlađi sin neće vratiti kući s utakmice? Da li je njihova nervoza bila poput moje kada sam morao identificirati svog brata?

Razmišljao sam o istrazi. Vidio sam te ljude. Kada sam ih pogledao, to nisu bili oni kojih se sjećam iz 1989. Uniforme. Način na koji su stajali na tribini Leppings Lane dan kasnije s Margaret Thatcher – pričali su s njom, prenosili joj svoju verziju. Do istrage, oni su ostarjeli i njihovu aroganciju su rastrojili daleko moćniji ljudi iz našeg pravnog tima.

Nakon višesatnog ispitivanja Rajeeva Menona, David Duckenfield, koji je bio policijski komandant zadužen za sigurnost na utakmici taj dan, se slomio – i ja sam vidio jednog slabića. Običnog čovjeka, a on mi je promijenio život.

1989. nisam mogao pobjeći iz Hillsborougha. Gdje sam se god okrenuo, vidio sam ljude koje sam poznavao i volio. Mediji su tada stali na stranu policije a prema nama – navijačima i porodicama – odnosili su se s ravnodušnošću.

Bilo mi je svega preko glave te sam odlučio otići iz zemlje i putovati. Židovska zajednica u Liverpoolu je posadila drvo za svaki izgubljeni život na Hillsboroughu u šumi blizu Jerusalema. Cilj mi je bio provesti prvu godišnjicu u toj šumi.

Uspio sam. Na Uskrs 1990., na prvu godišnjicu, bio sam tamo. Razmišljao sam kako je u Liverpoolu i kako bi sve stalo u cijelom gradu. Bilo mi je drago što nisam kući. Malo sam plakao, podigao torbu i krenuo dalje.

Naredne sam dvije godine putovao.kad sam stigao kući, porodice su se i dalje borile. Izgledalo je kao da nikad nećemo dočekati pravdu, ali se situacija malo po malo promijenila.

Prva prava pobjeda bilo je osnivanje posebnog odjela za istragu katastrofe na Hillsboroughu, zatim presude, i sada, 28 godina nakon što sam zadnji put vidio svog mlađeg brata, određeni ljudi će snositi  svoj dio odgovornosti.

Broj ovih ljudi bi bio mnogo veći da je bilo pravde sve ove godine. Šestero ljudi ne ozgleda mnogo kada shvatite koliko ih je bilo uključeno u klevete i prikrivanja koja su uslijedila nakon 15. aprila 1989.  ali tako je kako je – ali je teško ne razmišljati o ljudima koji danas nisu među živima.

Dok ležim u krevetu i razmišljam o godinama besanih noći i suzama koje sam prolio nad Hillsboroughom, znam da ću spavati mirno. Tu je šestero ljudi čiji će se životi izmijeniti zauvijek i pred njima su tek besane noći.

Stuart Thompson je život izgubio u Hillsboroughu u 17-oj godini.

(The Guardian)

Idi na Vrh