PRIČE/KOLUMNE/INTERVJUI/DOGAĐAJI/LIVE/TIFO

  • gore-2.jpg
  • gore-3.jpg
  • gore1.jpg

Kako je prvi val engleskog heavy metal fudbala osvojio Evropu

in POLUVRIJEME by

Engleska je 1970-ih i početkom ‘80-ih bila turobno mjesto puno nasilja, bijesa, ambicije. Teškoće i konflikti bili su na najvišem nivou od kraja Drugog svjetskog rata. To je bilo zlatno doba engleskog punka i heavy metala. Uspjeh u fudbalu također je bio neviđen dotad: engleski klubovi osvojili su Evropske kupove između 1977. i 1984. Sada je engleska Premier liga najbogatija i najpopularnija u svijetu, ali dominacija engleskih klubova na terenu je stvar prošlosti.

Da, Engleska je u to vrijeme bila u mraku, i figurativno i doslovno. U zemlji su vladali ekonomski, društveni i politički nemiri. Inflacija i nezaposlenost su rasli pa tako i nezadovoljstvo. 1974. korištenje struje kod poslovnih korisnika bilo je ograničena na 3 dana sedmično, a vozači su imali granicu i na kupovinu goriva. Nasilje je bilo dio svakodnevice, nekada politički ili rasno motivirano, a nekada iz ekonomskih razloga ili puke razonode

1979. Margaret Thatcher dolazi na vlast s planom da popravi naciju, a on se nije mogao provesti mirno. Za neke je on uspio, a za neke je samo ojačao otpor.

Muzika i fudbal – pokretači kreativnosti kod omladine, izvori zajedništva i terapija za njihove frustracije. Nedostatak alternativa doveo je do dodatnog ulaganja u ostvarivanje snova. Rudnici i fabrike su se zatvarali, tenzije su rasle, ali je pozitivna energija izbijala iz ljudske potrebe da nađu nešto zajedničko ili da se prosto „ispušu“. Ovo je rezultiralo katarzičnom atmosferom na fudbalskim terenima i na svirkama punk i metal bandova.

„To je bio ventil pripadnika radničke klase: ili postani fudbaler ili osnuj band,“ kazao je Brian Tatler, koji je 1976. osnovao Diamond Head, utjecajnu metal grupu. Paul Di'Anno, prvi pjevač Iron Maidena, kazao je nešto slično, „U istočnom Londonu, ako nisi mogao igrati fudbal ili boksati, priključio si se nekom bandu.“ Di'Anno je mogao slobodno dodati da se moglo i jedno i drugo. Iron Maiden je 1975. osnovao Steve Harris, koji je bio dovoljno talentiran da igra u mlađem timu West Hama prije nego se potpuno posvetio bandu.

Maiden i Diamond Head bili su predvodnici Novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM), termina kojeg je skovao časopis Sounds 1979. On je opisivao neočekivanu pojavu bandova koji su, u većini slučajeva, svirali pred velikim brojem ljudi nekoliko godina a da ništa nisu snimili sve dok ih punkerska odvažnost nije uvjerila da to zaista i mogu. Ovaj stav je najtrajniji doprinos punka, zajedno uz nekoliko albuma klasika, poput ‘Never Mind the Bollocks’ Sex Pistolsa iz 1977. – iste godine kada je Liverpool osvojio prvi od svoja 4 evropska kupa u 8 godina.

Frontman Pistolsa, Johnny Rotten, oduvijek je navijač Arsenala. Kritizirao je sveprisutnu pojavu taktike u fubdalu: „Pretjerana analiza fudbala je problem modernog vremena… Tamo bi trebao vladati haos, a u stvari i vlada bez obzira na to koliko ono nastojali sve isplanirati… Možete kupiti najbolje igrače, ali ni to možda ne bude efikasno. Tim će biti uspješan i uzbudljiv za gledanje samo ako menadžer uspije u njega utkati kombinaciju osobnosti i povjerenja…“

Engleski timovi i navijači imali su snagu kojoj drugi nisu mogli parirati. Bezbroj je priča o izvanrednim sposobnostima menadžera da motiviraju svoje igrače.

Uspon Liverpoola je počeo u vrijeme kada su Beatlesi vladali muzičkim svijetom, a gradom se osjećala posebna energija. Menadžer je stvorio atmosferu nalik onoj u nekom kultu. Ipak, njihova muzička pratnja ne bi bila neka pjesma Beatlesa. Stil Liverpoolove igre kada su osvojili Uefa kup 1973. i 1976. krasili su brzina i želja. Možda bi im stoga bolje pristajala ‘Communication Breakdown’ Led Zeppelina (iako je Robert Plant cjeloživotni navijač Wolverhampton Wanderersa i počasni potpredsjednik). 

Pasalo bi i bilo šta od Motörhead također. Njihova brzina i oštrina – i žestoka svirka bubnjara Phila „Philthy Animal“ Taylora (bivešg huligana Leeds Uniteda koji se okrenuo muzici kada mu je otac dao bubnjeve i savjet, „Želiš li udarati u nešto, udaraj u ovo.“) jednako su mogle poslužiti kao soundtrack kasnijih evropskih osvajanja engleskih klubova.

Za menadžera Liverpoola Paisleya reklo bi se da nije išao na svirke metal bandova. Bio je tih, povučen, ne naročito harizmatičan. Ipak, njegovi razboriti savjeti bili su inspiracija: „Samo radi ono u čemu si dobar.“ Liverpool  se učinio manje razbacanim, dobili su više kontrole i vještine. I dalje su bili moćni, ali i harmonični. Više su postali kao Maiden a ne Motörhead. Liverpool je igrao heavy metal fudbal mnogo prije Jürgena Kloppa.

Ako je poruka punka da svako može na binu ako zaista to želi, a poruka NWOBHM-a da svako može na binu ako to zaista želi i ako je dobar, onda su fudbalski timovi odašiljali sličnu poruku. Na primjer, Aston Villa. Evropu je morao osvojiti klub iz Birminghama – kolijevke Black Sabbatha i Judas Priesta.

Geezer Butler, basista Sabbatha, je navijač Ville. Njihov album iz 1980. Heaven and Hell je možda najčistija definicija heavy metala – zvučno, tekstualno, pa čak i vizuelno. A u njemu je sažet i stil Aston Ville. Klub je osvojio naslov Kupa prvaka sa samo 14 igrača i došli su do finala Evropskog kupa 1982.

U septembru 1980. Villa je uvela novi plan prevencije: 2 puta sedmično su na treninge pozivali do 1000 tinejdžera. Menadžer kluba Ron Saunders je pojasnio da to možda „pomogne da se izbaci negativna energija i potiskivane emocije izazvane nezaposlenošću. Moraju se nečim baviti.“

Nasilje van terena na utakmicama engleskih klubova postalo je na kraju nesnošljivo. Smrt 39 ljudi na stadionu Heysel prije finala Evropskog kupa 1985. između Liverpoola i Juventusa dovela je do izbacivanja engleskih klubova iz međunarodnih takmičenja. Engleska dominacija je naglo okončana.

Do 1990-ih se fudbal u Engleskoj riješio nekih problema. Ali je također izgubio i nešto drugo. Zbog strasti u igri, engleski i evropski klubovi sada dovode igrače iz Južne Amerike – gdje sada, kako izgleda, preživjeli velikani engleskog metala pronalaze svoju najveću, najžešću publiku.

(The Guardian)

 

Idi na Vrh